BOG BOSNA I BOSNJASTVO - Bosnian history info

Bosna forum historija Bosnjaka Bosanskih Srba Hrvata kultura pdf ebook knjige istorijski linkovi tekstovi srednji vijek osmanlijsko doba sredjovjekovna bosna tekstovi drugi svijetski rat cetnici ustase bosnian history culture church language information

Skenirane stranice iz knjige "Cast je braniti Bosnu" od legendarnog komandanta Rasima Delica "Cudo Bosanskog otpora"

Strategija koristenja sredstava za masovna ubijanja i nedozvoljen nacin ratovanja (ista knjiga)

PRIPREMA I POCETAK AGRESIJE NA BIH 1992

1. Uvod

Bosna i Hercegovina (BiH) je nesumnjivo od 1991 - 1998 godine bila u zizi svjetske pozornosti. Rat kao glavni uzrok tolike pozornosti bio je dugotrajan, krvav i okrutan, uz golema unistavanja ljudi i materijalnih dobara. Danas se BiH na simbolickoj razini svrstava uz zemlje poput Bijafre, Libanona i Kambodze, gdje je u dugotrajnim ratovima gotovo potpuno devastirana drustvena struktura, promijenjena etnicka slika, unistena ekonomska osnova drzava, sve u izrazito okrutnim ratnim dejstvima, vodjenim nesofisticiranim oruzjem male preciznosti ali velike razorne moci, uz velike civilne zrtve, koje su najcesce bile ciljana meta vojnih napada, a ne slucajne zrtve.

 

Nesreca i zlo najcesce su asocijacije pri spomenu na agresiju BiH.
To podrazumijeva:

Etnicko ciscenje,
Masovne grobnice,
Civilne zrtve,
Silovanje,
Urbicid,
Srednjovjekovne opsade,
Okrutnost,
Humanitarnu katastrofu,
Nemoc medjunarodne zajednice,
Mrznju (nacionalnu i vjersku),
kao i sve do danas rasirenu floskule o "sukobu civilizacija".

 

Takvom kategorizacijom agresije na BiH, izgleda da se najcesce izbjegava analiza same agresije, metoda kojima su pocela vojna djelovanja, operacija koje su vodjene i odnosa snaga koje su sudjelovale. Prva slika koja se stjece o pocetku agresije bilo je stanje potpunog haosa, blisko Hobbesovom "ratu sviju protiv svih", s mnostvom vojnih i politickih opcija, od najvise do najnize razine. Ipak, iza kulisa haosa vidljive su organizovane aktivnosti kojima je vanjska manifestacija rata kao "prirodnog stanja" sluzila za prikrivanje izvodjenja jasno definiranih ratnih planova agresije na BiH. O kulisi haosa svjedoci i Noel Malcolm:

Na pocetku maja (1992.) Milosevic najavljuje da ce povuci iz BiH sve vojnike koji su drzavljani nove, dvorepublicke Jugoslavije, a da ce bosanski Srbi u JNA biti prebaceni, zajedno sa svom vojnom opremom i zalihama u tzv. Republiku Srpsku i stavljeni pod komandu generala Ratka Mladica. Bilo je jasno da je na taj polozaj Mladica postavio sam Milosevic i da je sva ta promjena bila uglavnom kozmeticka operacija (...). Kad se citaju iskazi zrtava ratnih zlocina iz kasnijeg razdoblja iste godine, cesto se u njima spominju i vojnici iz Srbije i Crne Gore. Nemoguce je povjerovati da se vojska koja se borila u BiH od kraja maja nadalje sastojala iskljucivo od bosanskih Srba. (...) Pa ipak ta je kozmeticka operacija postigla zeljeni ucinak. Uskoro su istaknuti zapadni politicari, recimo britanski ministar vanjskih poslova Douaglas Hurd, ustvrdili da se u BiH vodi "gradjanski rat". Glasoviti bivsi urednik Timesa objavio je niz clanaka u kojima je borbe u BiH okrstio " tipicnim gradjanskim ratom". BBC je neprestano sve strane u sukobu, pa i bosansku Vladu nazivao "zaracenim frakcijama", a sam je rat proglasio "slomom reda i zakona". (Jednom prigodom, potkraj travnja 1992., kad su srpske paravojne jedinice otele sest kamiona humanitarne pomoci Ujedinjenih naroda, BBC je javio da su "napori da se dostavi pomoc izbjeglicama ometeni slomom reda i zakona". Ovo je valjda prvi put u povijesti da su kamioni oteti slomom reda i zakona) (Malcolm,1995.:316).

Stoga je namjera pribliziti aktivnosti koje su cinile vojnu stranu agresije na BiH u 1992. godini. Razdoblje od pocetka u aprilu do pada Jajca potkraj oktobra 1992. godine znacajno je, jer su se u tom vremenu definirale strane u sukobu, kao i crte bojisnice koje se nisu u odnosu prema srpskom agresoru znacajnije mijenjale do 1995. godine. Rat u Bosni i Hercegovini moze se klasifikovati na nekoliko nacina.

Prema uzrocima koji su doveli do njega, spada u kompleks ratova uzrokovanih disolucijom Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).

Prema redosljedu, to je treci "jugoslavenski rat", nakon ratova u Sloveniji i Hrvatskoj.

Prema sadrzaju, to je rat za nezavisnost u kojemu je na jednoj strani sudjelovala Jugoslavenska narodna armija (JNA), kao oruzana sila SFRJ, a na drugoj pobornici nezavisnosti republike, predvodjeni republickim vodstvom izabranim na slobodnim izborima, koji su svoje zahtjeve za nezavisnoscu legitimisali na referendumu o nezavisnosti.

Zajednicki elementi svih "jugoslavenskih" ratova jesu:

- sudjelovanje JNA, kao jedne zaracene strane;
- organizacija republickih vojnih formacija djelomicno prema modelu jedinica republicke teritorijalne odbrane (TO);
- premoc JNA u teskom naoruzanju kao dominantni cinilac pri zaposjedanju teritorija;
- oslanjanje JNA na lokalno srpsko stanovnistvo kao mobilizacijsku bazu i politici motiv za djelovanje;
- iako je na propagandnom planu srpske strane naglasak stavljan na samoorganiziranoj odbrani lokalnog srpskog stanovnistva, kojemu JNA pruza tek nuznu pomoc, operacije je vodila i koordinirala JNA;
- korelacija izmedju brojnosti srpskog stanovnistva u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, s jedne strane, te duljine ratnih operacija i velicine zaposjednutog teritorija, s druge;
- razvoj dogadjaja, JNA istodobno vodi rat protiv samo jednog protivnika.

”Rat” u Bosni i Hercegovini razlikuje se od prethodna dva "jugoslavenska rata" u nekoliko elemenata. Otvoreni ratni sukob poceo je nakon proglasenja nezavisnosti i medjunarodnog priznanja BiH, a kako je JNA, kao oruzana sila SFRJ, u prvom razdoblju bio nosilac vojnih operacija snaga koje su se protivile bosanskohercegovackoj nezavisnosti u pravnom smislu, rijec je o vanjskoj agresiji.

BiH je bila u nepovoljnijem geografskom polozaju od drugih republika bivse SFRJ, s obzirom da republicke granice nigdje nisu dijelom bile i drzavne granice SFRJ. Kontrola granica s nejugoslavenskim zemljama omogucavala je svim republikama bivse SFRJ tokom rata svojevrsni izlazni ventil, pretpostavljenu sigurnu pozadinu i koridor kojim se vrsila doprema oruzja, sirovina i proizvoda koji su bili pod embargom. BiH, koja granici s Hrvatskom i danasnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom (SRJ), a koje su bile u ratu i prije pocetka sukoba u BiH, na taj je nacin bila u dvostrukoj izolaciji. Bosanskohercegovacke granice nisu bile pod nadzorom legalnih republickih vlasti, a ratni sukobi u Hrvatskoj dodatno su otezavali opskrbu stanovnistva i vojske hranom i logistickim materijalom.

Treci element je slozena etnicka struktura BiH, kao visenacionalne drzave. Razvojem “ratnih operacija”, definisale su se, uslovno receno, tri, a povremeno i vise strana u sukobu, po cemu se rat u BiH izdvaja od prethodna dva "jugoslavenska" rata. Iako su sudjelovanje i odlucujuca uloga JNA u vojnom provodjenju velikosrpskog programa zajednicki svim "jugoslavenskim" ratovima, njegovo sudjelovanje u agresiji na BiH izdvaja se od prethodnih djelovanja. Dok je u slovenskoj “etapi rata” JNA bio zatecen u mirnodopskom stanju i rasprsen, a u hrvatskoj etapi prolazio kroz transformaciju od mirnodopske ka ratnoj vojsci, kao i kroz transformaciju od jugoslavenske ka srpskoj vojsci, agresiju na BiH je JNA docekala kao ratna vojska s jasnim ciljem vojnog ostvarivanja velikosrpskog programa.

Povlacenjem jedinica iz Slovenije i Hrvatske, JNA je koncentrirala i reorganizirala svoje snage, a sudjelovanje u ratu osigurala joj je dodatno prakticno iskustvo, uz vec postojecu formalnu obrazovnu osposobljenost profesionalnog sastava za rat. Polaziste u definiranju strana u sukobu jest Referendum o nezavisnosti BiH, odrzan 29. februara i 1. marta 1991.godine. Na Referendumu se dvotrecinska vecina stanovnistva BiH s birackim pravom izjasnila za nezavisnost republike, cime je odluka za osamostaljenje republickog vodstva stekla legitimitet, a zadovoljen je i uvjet Badinterove komisije bez kojeg BiH ne bi mogla biti medjunarodno priznata.

Od tog dogadjaja mozemo ocrtati dvije strane u sukobu:
- pobornike nezavisnosti BiH i njezina postojanja kao suverene i samostalne drzave, te
- protivnike tog procesa.

2. Predvecerje agresije

Popis stanovnistva na dan 31. marta 1991. godine za BiH navodi ukupno 4,354 .911 stanovnika. Od toga su 1,902.869 stanovnika (43.7%) bili Bosnjaci, 1,364 .363 (31.3%) Srbi, 752.068 (17.3%) Hrvati, dok su 7,7 posto cinili pripadnici drugih nacija i Jugoslaveni. Bosnjaci su bili vecina u 45 opcina (u 13 relativna, u 31 apsolutna), Srbi u 34 opcine (5 relativna, 29 apsolutna), a Hrvati su bili vecina u 20 opcina (6 relativna, 14 apsolutna). Na prvim slobodnim izborima u novembru 1990.godine pobijedila je tzv. antikomunisticka koalicija sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

Nacionalne stranke, bez obzira na sporadicna prepucavanja i uzajamne optuzbe oko metoda agitacije (npr., nerijetko vezanje zelene zastave i sahovnice) i bojazan da se ne napravi politicki savez Muslimana i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile precutni (ili dogovoreni) savez. Iako su se one programatski i po politickim ciljevima znatno razlikovale, osnovna nit koja ih je povezivala i stvarala idilu harmonije i tolerancije bila je antikomunizam, zajednicka zelja da svim sredstvima skinu komuniste sa vlasti (Durakovic:1993:203).

Stranke su podijelile vlast po nacionalnom kljucu, pa je za predsjednika Predsjednistva Republike izabran Bosnjak, za predsjednika Parlamenta Srbin, a za predsjednika Vlade Hrvat. Sporazum o trodiobi vlasti funkcionisao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima i u podjeli funkcija, cime je ustvari i okoncan.

Na izborima 1990. godine nacionalne stranke su u republickom Parlamentu osvojile ukupno 84 posto poslanickih mandata.

SDA je osvojio 35,85 posto mandata (86 zastupnika),
SDS je osvojio 30 posto mandata - 72 zastupnika, a
HDZ je osvojio 18,35 posto mandata - 44 zastupnika,

dok je osam ostalih parlamentarnih stranaka osvojilo 15,8 posto mandata - 24 zastupnika.

U Vijecu opcina tri nacionalne stranke osvojile su cak 95 posto poslanickih mjesta, a u Vijecu gradjana 75 posto.

Od sedam izbornih jedinica u cetiri s vecinskim bosnjackim stanovnistvom pobijedio je SDA (Sarajevo, Zenica, Bihac i Tuzla), u dvije izborne jedinice s vecinskim srpskim stanovnistvom pobijedio je SDS (Banja Luka i Doboj), a u izbornoj jedinici s vecinskim hrvatskim stanovnistvom pobijedio je HDZ (Mostar).

Zavrsetak raspada SFRJ, zapocet slovenskim proglasenjem nezavisnosti i kratkotrajnim ratom protiv JNA, nastavio se intenzivisanjem napora Hrvatske na stjecanju nezavisnosti. U Hrvatskoj su u ljeto 1991.godine (juni-juli) intenzivisani ratni sukobi izmedju JNA i Hrvatske vojske (tada republickog Ministarstva unutarnjih poslova /MUP/ i jedinica Zbora Narodne garde /ZNG/).

JNA je koristila teritorij BiH kao osnovicu za vojne operacije i pomaganje pobune dijela srpskog stanovnistva u Hrvatskoj, a sve komunikacije prema pobunjenim Srbima u tzv. Krajini i zapadnoj Slavoniji isle su preko teritorija BiH. Nakon isteka tromjesecnog moratorija na proglasenje nezavisnosti, sklopljenog uz posredovanje predstavnika Europske zajednice na Brijunima u julu 1991. godine, JNA proglasava djelomicnu mobilizaciju 3. oktobra 1991.godine, a Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglasava prekid svih veza s ostatkom SFRJ.

Skupstina BiH je, reagirajuci na slijed dogadjaja, 15. oktobra 1991. godine donijela Akt o reafirmaciji suverenosti Republike BiH (RBiH).

Tim cinom odluceno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor izmedju svih republika koje cine Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ-a, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati sukladno Aktu. Na nivou Predsjednistva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se novaci i rezervni sastav nece upucivati u JNA. Ujedno, mobilisani su rezervni odredi MUP-a BiH i upuceni prema Bosanskoj Gradiski i Bosanskoj Kostajnici da bi sprijecili moguce sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. No, nisu uspjeli u svom zadatku, jer su ih zaustavile paravojne formacije (Ajanovic:1992.).

Od sredine septembra do sredine novembra 1991. godine, oslanjajuci se na opcine u kojima je osvojio vlast, SDS uspostavlja srpske autonomne oblasti (SAO), koje su u svim svojim djelovanjima bile nezavisne o centralnoj vlasti.

Kao vrhunac, uslijedio je Referendum srpskog naroda, 9. i 10. novembra 1991. godine, na kojemu su Srbi izglasali uspostavljanje samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom prikljucenja ostacima SFRJ.

Vlada u Sarajevu iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevazecim, pa nije poduzela dalje mjere.

Kao odgovor na poteze SDS-a, HDZ BiH je 12. novembra 1991. godine proglasio Hrvatsku Zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18. novembra 1991.godine u Grudama je proglasena Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (HZHB).

SDS je 9. januara 1992. godine "autonomne oblasti" formalno proglasio Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku - RS) prije nego sto je Skupstina BiH 25. januara 1992. godine uopste donijela odluku da se odrzi referendum o nezavisnosti.

Potom je uslijedilo proglasenje Hrvatske zajednice Srednje Bosne 27. januara 1992. godine. U srpskom slucaju, stvaranje SAO bilo je prenosenje recepta pobune iz Hrvatske na bosanskohercegovacki teritorij. U dijelovima zemlje gdje je osvojio vecinu glasova, a time i mandat, SDS je postojeci drzavno - upravni aparat podredio svojim ciljevima i te opcine sluzile su mu kao baza za dalje ratne pripreme.

Tamo gdje nije osvojio vecinu, SDS je prionuo na stvaranje tzv. srpskih opcina, sto je odgovaralo njihovoj viziji apartheida, u kojemu bi bile stvorene posebne institucije samo za Srbe.

Iznenadjenje je bilo stvaranje hrvatskih zajednica, koje su neugodno podsjecale na SAO.

Obje vrste ekskluzivno nacionalnih teritorijalno upravnih jedinica nastajale su na podrucjima gdje su nacionalne stranke osvojile vecinu, a time i vlast, pa nije bilo stvarne potrebe za utemeljivanje dodatnog upravnog aparata uz vec postojeci, koji je bio pod njihovim nadzorom. Stvaranje takvih oblasti i zajednica objasnjavalo se brigom za zastitu naroda. S obzirom da ustavna prava Srba i Hrvata u BiH nisu bila ugrozavana, a njihovo sudjelovanje u drzavnoj vlasti bilo je proporcionalno, pa i vece od njihova udjela u stanovnistvu, takva opravdanja otpadaju.

Odgovor na neustavno stvaranje novih teritorijalno politickih jedinica u Republici bio je pokusaj drzavnih organa da se po svaku cijenu ocuva mir. Politicke stranke SDS i HDZ su, uz SDA, izbornim rezultatima stekle legalitet, uz pretpostavljeni legitimitet da sudjeluju u republickoj vlasti. Uz lojalne gradjane, postojale su i struje koje su intenzivno radile na razbijanju zemlje.

U situaciji neproglasene vojne okupacije, otvorene pripreme za odbranu bile su izrazito otezane i ometane. Uz ocevidno razbijacku politiku SDS-a, uloga treceg partnera u vlasti, HDZ-a, bila je ambivalentna.

Dok je dio HDZ-a (uvjetno nazvan bosanskim) radio na stabilizaciji stanja u drzavi (izjasnjavanje na Referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u odbrambenim naporima), drugi dio (uvjetno nazvan hercegovacki) je povlacio poteze koji su pridonosili destabilizaciji drzave (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, ciji su vrhunac sastanci Boban-Karadzic u Grazu).

U takvoj situaciji, s otvorenim protivnikom i nestabilnim saveznikom, inzistiranje SDA na ocuvanju mira po svaku cijenu pokazuje se kao logican izbor. Naknadni pregled aktivnosti drzavnih predstavnika ukazuje da se razdoblje prije rata agresije iskoristilo za brojne medjunarodne kontakte i trazenje pomoci. Misljenja smo da se s pravom moze ustvrditi kako je glavni strategijski cilj bilo dobivanje medjunarodnog priznanja, nakon ispunjenja postavljenih uvjeta za priznanje od strane Evropske zajednice.

Da BiH nije stekla medjunarodno priznanje prije rata, pitanje je da li bi to pravo, s obzirom na intenzitet agresije, uspjela kasnije uopste ostvariti.

Rast napetosti u Republici doveo je do masovnoga licnog naoruzavanja i porasta broja incidenata. Prema podacima republickog MUP-a iz juna 1991. godine,

92.500 Bosnjaka prijavilo je -110.400 komada oruzja,
131.900 Srba prijavilo je -157.200 komada oruzja, a
43.000 Hrvata prijavilo je - 51.800 komada oruzja.

Smatra se da je stvarni broj oruzja u posjedu gradjana bio gotovo triput veci (Vego,1993a.:63).

Prvi znak za pocetak rata u BiH bilo je unistenje sela Ravno, u istocnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruzenju, u novembru 1991. godine.

Selo je unisteno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogucnost republickog rukovodstva da sprijeci koristenje teritorija BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku. Od jeseni 1991. godine do pocetka agresije, diljem Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. Tako patrole MUP-a presrecu kamione s oruzjem za koje niko ne zna "odakle su i kamo idu", rezervisti iz Srbije i Crne Gore, mobilisani za “rat protiv Hrvatske” prilikom prolaza kroz BiH, cesto prave ekscese i otvaraju nasumicnu vatru radi zaplasivanja stanovnistva, pojavljuju se barikade i samozvani "organi reda" vrse kontrolu prometa. Sve cesce su nocne pucnjave.

Sve veci broj incidenata, dolazak jedinica JNA koje su se povukle iz Hrvatske i Slovenije, crnogorskih i srpskih rezervista, doveli su do toga da je republicko vodstvo mobilisalo dio rezervnog sastava republickog MUP-a, jedinoga oruzanog sastava koji je zadrzan pod nadzorom republickih vlasti. Uz mobilizaciju rezervnog sastava MUP-a i JNA je poceo provoditi mobilizaciju, iako je republicko Predsjednistvo preporucilo neodazivanje na te pozive.

Na pozive JNA odazivali su se uglavnom Srbi, dok su Bosnjaci i Hrvati odlazili u rezervni sastav MUP-a.

Da bi se odrzao red, cak su, u dogovoru sa zapovjednikom Sarajevske vojne oblasti, generalom Kukanjcem, uspostavljene mjesovite patrole MUP-a i JNA, bez vecih rezultata. Iako je zapovjednistvo nad bosanskohercegovackom TO-om spadalo u nadleznost republickih vlasti, JNA je akcijom izmjestanja oruzja TO-a pod svoj nadzor razoruzala tu formaciju. Ujedno, veliki broj kadrova TO-a, kao i zapovjednik general Vukosavljevic bili su Srbi, sto je dodatno otezavalo pristup mobilizacijskim spiskovima.

Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. februara i 1. marta 1992., na kojemu je 64 do 67 posto biraca glasalo za nezavisnost. Kao odgovor na Referendum, srpske paravojne snage podigle su u razdoblju od 1. do 5. marta 1997. barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovackim gradovima (Samac, Derventa, Odzak), medju kojima se izdvaja Bosanski Brod, oko kojega su se razbuktale oruzane borbe. U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon Referenduma (1.3.1992.) podigli barikadu koju su polako pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. marta 1992., blokirali su most praznom cisternom. Na policijsku patrolu koja je pokusala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon cega se sukob razbuktao da bi se s manjim ili vecim intenzitetom (razmjenjivanje pjesdijske i topovske vatre) nastavio do sluzbenog pocetka “rata”.

Tokom marta rukovodstvo SDS-a zavrsava pripreme za pocetak rata. Dovrsava se formiranje "srpskih opcina", kao paralelnih organa vlasti, tamo gdje SDS nije pobijedio na izborima, i vrse se pripreme za izdvajanje srpskih kadrova iz republickog MUP-a koji su trebali ciniti srpski MUP. Potkraj marta biljeze se mjestimicna puskaranja (23. marta u Gorazdu; 29. marta u Kupresu, Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od pocetka aprila 1992. prosirili cijelom BiH:

- 1. april 1992. u Bijeljini pocinju sukobi izmedju Arkanove Srpske garde ,i Patriotske lige. Istoga dana JNA blokira puteve prema Citluku i povlaci snage iz Mostara, stanovnistvo se evakuise iz Kupresa. U Sarajevu se organizuje miting milicionara protiv podjela u MUP-u;

- 3. april 1992. Srpske odbrambene snage preuzele su kontrolu nad Banjom Lukom.Istoga dana pocinje mobilizacija TO-a u Tuzli i Livnu. U Mostaru pred kasarnom "Mostarski bataljon" eksplodira camion-cisterna napunjena eksplozivom, sto oznacava “pocetak rata” u tom gradu, koji je vise od mjesec dana bio izlozen teroru rezervista JNA iz Crne Gore;

- 4. april 1992. Arkanova Srpska garda ovladala je Bijeljinom. Na Bosanski Brod JNA i SDS vrse opsti napad vatrom iz minobacaca, topova i VBR-a. U Neumu opstinsko predsjednistvo proglasava opstu mobilizaciju. U noci s 4. na 5. aprila 1992. godine paravojne jedinice SDS-a izvele su napad na sve policijske stanice u Sarajevu;

- 5. april 1992. Demonstracije za mir u Sarajevu i Mostaru. Srpski MUP napada skolu MUP-a na Vracama u Sarajevu. JNA napada Neum.

- 6. april 1992. na dan priznanja od strane Evropske unije, pocinje mobilizacija TO Mostara. Nastavljaju se sukobi u Sarajevu;

- 7. april 1992. SAD priznaje BiH, Hrvatsku i Sloveniju, a JNA raketira Siroki Brijeg kasetnim bombama. Predsjednik Predsjednistva BiH Alija Izetbegovic prosvjeduje kod Blagoja Adzica izjavljujuci da je to napad na hrvatski narod i medjunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istoga dana tzv. srpska Skupstina BiH zavrsava svoju 15. sjednicu. Njezin predsjednik Momcilo Krajisnik (koji je istovremeno bio predsjednik Skupstine RBiH,sada se nalazi u Hagu zbog ratnih zlocina) potpisao je dokument o proglasenju nezavisne srpske republike. Paralelno, srpski predstavnici u Predsjednistvu RBiH, Biljana Plavsic (sada se nalazi u Hagu zbog ratnih zlocina) i Nikola Koljevic, povlace se iz Predsjednistva RBiH;

- 8. april 1992. Predsjednistvo RBiH donosi odluku o stvaranju TO-a RBiH kao republicke oruzane sile umjesto dotadasnjeg TO-a. U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijece obrane (HVO). Na sastanku je receno da "HZ HB ne prihvaca iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu, smatra da je odluka Predsjednistva BiH o TO BiH politicki nepromisljena", te da su "sve formacije osim HVO-a na podrucju HZ HB nelegalne ili neprijateljske";

- 9. april 1992. jedinice "srpske opcine Zvornik" osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske jedinice JNA, a za njima su usli Arkanovci;

- 10. april 1992. srpske snage zauzimaju Kupres, pjesacko-topovske bitke kod Bosanskog Broda i Dervente. Jose Cutilheiro pregovara s Izetbegovicem i Karadzicem.

- 11. april 1992. napadi na Citluk, vazdusne uzbune u Livnu i Sirokom Brijegu, JNA usla u Modricu, vrsi topovske napade na Focu. Istog dana dogadja se jedna od najdramaticnijih epizoda s pocetka “rata”. Grupa pod vodstvom Murata Sabanovica zauzima branu u Visegradu i prijeti dizanjem brane u zrak ako JNA ne prestane s napadima na Visegrad i ne dopusti evakuaciju stanovnistva iz grada. Toga dana je Predsjednistvo RBiH donijelo Ukaz o potcinjavanju svih postrojbi TO-a BiH do 15.4.1992. Oni koji se ne jave do tog datuma, smatrat ce se ilegalnim snagama i jedinicama.

- 14. april 1992. zauzeto skladiste TO-a Dervente i predano TO-u BiH. U Sarajevu zatvoren aerodorom Butmir. U Hrvatskoj 40.000 izbjeglica iz BiH, uglavnom iz zapadne Hercegovine.

Kao sto je vidljivo iz djelomicne hronologije dogadjaja u prvoj polovici aprila 1992., ratni sukobi u Bosni i Hercegovini poceli su i prije sluzbenog pocetka rata, 6. aprila 1992. godine , kad je napadnuto Sarajevo. S obzirom da je jos u studenome 1991. godine napadnuto i unisteno selo Ravno u istocnoj Hercegovini u operaciji odmazde JNA, to bi se moglo smatrati predpocetkom rata. Borbe u Bosanskoj Posavini, koje su se razbuktale u martu 1992. godine, takodjer predstavljaju "rat prije rata". No, kao primjer metodologije djelovanja JNA i srpskih paravojnih snaga moze se uzeti Bijeljina, u kojoj su borbe trajale od 1. do 4. aprila 1992.godine. Paravojna jedinica Arkanove Srpske garde pocela je napad na grad, gdje im se suprotstavila manja skupina pripadnika Patriotske lige. Arkanovci su uspjeli slomiti otpor i poceli su s masovnim egzekucijama, koje nisu bile manifestacija "ratnog ludila", nego sistematsko uklanjanje vidjenijih ljudi, kao i bosnjackog stanovnistva. Operacija u Bijeljini imala je dvostruki zadatak.

Prvo: Bijeljina je komunikacijski znacajna, jer je ona sjeciste dvaju krakova kojima su poceli srpski napadi na BiH - sjevernobosanskog (posavskog) i istocnobosanskog (drinskog) pravca. Ovladavanje Bijeljinom, sredisnjim gradom Semberije, omogucilo je potpunu kontrolu toga kraja, osiguranje zaledja prema Srbiji, a time i logisticku potporu. Kontrolom Semberije osigurao se nadzor nad donjim tokom rijeke Save i uscem Drine u Savu.

Drugo, brutalnost kojom je izvrsen napad, njegova medijska pokrivenost, paradna dotjeranost i pokazna opremljenost Arkanovih Tigrova ponajprije su imali funkciju zastrasivanja bosanskohercegovackog stanovnistva. Napad je izvrsen uoci Bajrama, muslimanskoga vjerskog praznika, kao jos jedan simbolicni cin. Bijeljina je bila generalna proba prije pocetka otvorenog sukoba. U zauzecu Bijeljine vidljiv je obrazac kasnijeg djelovanja JNA i srpskih paravojnih postrojbi.

Taj se obrazac u praksi manifestirao koncentracijom nadmocnih snaga, uz potporu oklopno mehanizovanih snaga i artiljerije. Grad predvidjen za zauzimanje bio bi okruzen i prometne komunikacije stavljene pod kontrolu. Putem sredstava javnog informiranja lokalno stanovnistvo je pozivano na nepruzanje otpora, najcesce koristenjem sintagmi o "Jugoslaviji" i "bratstvu i jedinstvu". U slucaju slabijeg otpora, osvajanje grada preuzimale su na sebe pjesacke postrojbe koje je karakterizirala brutalnost prema zarobljenicima i civilnom stanovnistvu. Uz likvidaciju predstavnika legalnih vlasti i uglednijih gradjana, pocinjalo se s etnickim ciscenjem, a paravojne postrojbe su, kao nagradu, stjecale pravo na pljacku. Ako bi doslo do jaceg otpora (koji su u praksi najcesce pruzale lokalne snage naoruzane osobnim naoruzanjem), pjesadija bi stala i pozvala artiljeriju da "omekSa otpor". Uopste, srpske snage uglavnom su izbjegavale direktnu borbu i koristile su se neselektivno artiljerijom gdje god je to bilo moguce. Takav nacin upotrebe artiljerije srpski general Mladic je kasnije u opsadi Sarajeva definisao kao "razvlacenje pameti".

3. Ratne operacije

Namjera JNA bila je ovladati teritorijem Bosne i Hercegovine u kratkom vremenu, najvjerojatnije do kraja ljeta 1992. Stoga je poduzet opsti napad na cetiri glavna pravca:

1. Sarajevo

Cilj JNA bio je ovladati gradom i zauzeti republicke institucije. Srpske paravojne formacije pocele su dizati barikade u gradu, s namjerom da ga presjecu napola. Istodobno, u gradu su poceli djelovati brojni snajperisti, s namjerom sijanja panike i paralize zivota. Patriotska liga i vise drugih grupa su odgovorile podizanjem kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela ocistiti jezgro grada i uspostaviti unutrasnje komunikacije. Kako je JNA djelomicno izasao na ranije pripremljene polozaje u okolini grada, pocela su neselektivna djelovanja artiljerijskim orudjima po samome gradu. Sefer Halilovic, zapovjednik Glavnog Staba AR BiH, je u avgustu 1992. procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva "na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih orudja svih mogucih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih topova" (Latic,1997a.:13).

Jedinice JNA su 5. svibnja 1991. godine u prodoru pokusale zauzeti centar grada i zgradu Predsjednistva RBiH, ali su u zestokom okrsaju odbacene. Istog poslijepodneva dolazi do opkoljavanja zgrade Zapovjednistva JNA i zarobljavanja predsjednika Izetbegovica na sarajevskom aerodromu. Njegova razmjena za generala Kukanjca i slobodan izlaz JNA iz Sarajeva uslijedili su sljedecega dana, nakon pregovora. Za vrijeme Izetbegoviceva zarobljenistva, doslo je do pokusaja preuzimanja vlasti od strane Fikreta Abdica, tada clana Predsjednistva RBiH. Abdic je onemogucen u svom naumu, nakon cega se on povlaci u Cazinsku krajinu. Linije oko Sarajeva uspostavljaju se u aprilu i maju, da bi se ustalile i uglavnom ostale nepromijenjene (unutrasnji prsten opsade) do kraja “rata”.

2. Podrinje

Cilj napada JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Drine, presjecanje komunikacije BiH i Sandzaka i etnicko ciscenje bosnjackog stanovnistva iz sliva rijeke na potezu od Bijeljine do Foce. Gornji tok rijeke Drine je slabo naseljen, a u istocnoj Hercegovini zivi pretezno srpsko stanovnistvo, tako da juzno od Foce nije bilo znacajnijih ratnih ciljeva. Srpske snage zauzele su Bijeljinu, Zvornik, Visegrad i Focu, dok su se Srebrenica i Gorazde odbranili i potkraj ljeta lokalna snage AR BiH uspjele su osloboditi znacajan teritorij i izbiti na rijeku Drinu, a dijelom i na drzavnu granicu.

3. Posavina

Cilj djelovanja JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Save i podrucjem Posavine, uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH, koje su vec nadzirali Srbi (banjolucka i dobojska regija), kao i krajine u Hrvatskoj kopnenim putem povezali sa Srbijom. U tu svrhu angaziraju se krupni oklopno-mehanizovani sastavi, i cijelo ljeto vode se intenzivne borbe. Sjeverni dio Posavine (uz Savu) pod nadzorom je HVO-a, koji intenzivno potpomaze Hrvatska vojska, uz pruzanje logistike na pravcu djelovanja i sudjelujuci i s krupnijim sastavima. Glavni problem odbrane sjevera Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja - politicke i vojne. Dok je vojna logika nalagala odsudnu odbranu i presjecanje koridora prema Krajini, cime bi se ubrzao i pad Krajine u Hrvatskoj, a snage HV-a i HVO-a bile su dovoljno opremljene i motivirane za uspjesno izvrsenje takvih operacija, politicki argument je presudio i doslo je do povlacenja HV-a iz Bosanske Posavine, nakon cega je uslijedilo i srpsko zauzece toga dijela BiH.

Juzni dio Posavine (Gradacac, Brcko) pod nadzorom je AR BIH. Ljeto 1992. proslo je u zestokim ofenzivama i protuofenzivama, no krajnji rezultat je za srpsku stranu bio povoljan. Srbi su imali tri faze ofenzivnih djelovanja.

U maju su zauzeli Bosanski Samac (4.5.1992.) i Brcko (7.5.1992.).
U junu su zauzeli Derventu (7.7.1992.), Modricu (10.7.1992.) i Odzak (13.7.1992.),
a konacni slom odbrane uslijedio je 6. oktobra 1992. godine srpskim zauzecem Bosanskog Broda.

U razdobljima izmedju srpskih ofenziva slijedile su protuofenzive HV-a i HVO-a, u kojima se, navodno, uspjele doci do ispred Doboja, ali su tada zaustavljene politickim direktivama. AR BiH zabiljezila je uspjeh odbranom Gradacca, a manje je poznat podatak da su snage AR BiH do 1993. godine drzale liniju u predgradjima Brckoga na pribllizno kilometar od rijeke Save. Na sjevernoj strani Posavine, pod nadzorom HVO-a se odrzala samo enklava kod Orasja, gdje se lokalno vodstvo usprotivilo odluci o povlacenju.

4. Hercegovina

U situaciji kad su snage JNA odsjekle jug Hrvatske i drzale Dubrovnik u okruzenju, namjera JNA je bila odsjeci Mostar s juga, te pravcem Stolac - Capljina - Metkovic ovladati istocnom obalom Neretve i, vjerovatno, deltom Neretve, te izbiti na more. Srpske snage su u ofenzivi (24 -28.4.1992.) uspjele ovladati istocnim dijelom Mostara i probiti se do Capljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i potisnute istocno od Stoca. U borbama je oslobodjena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podvelezje. Oslobodjenje Mostara bio je svijetli trenutak borbe u Hercegovini i primjer da se samo zdruzenim djelovanjem moze postici uspjeh. Arif Pasalic, lokalni zapovjednik AR BiH, izjavio je da je u borbama sudjelovalo "340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-as, uz kvalitetnu artiljerijsku podrsku HVO-a" (Latic,1997a.:15). Nakon stabilizacije vojnog stanja u zapadnoj i srednjoj Hercegovini, pocinju brojni incidenti, pocevsi od ubistva generala HOS-a Blaza Kraljevica (iz vlastitih redova), koji ce zavrsiti sukobom AR BiH i HVO-a.

U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992.godine, uspostavlja se linija djelovanja koja se do kraja 1994. godine nece bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da Vojska Republike Srpske kontrolira oko 70 posto teritorija, Sefer Halilovic navodi da su AR BiH i HVO od aprila do septembra 1992.godine oslobodili 58 posto drzavnog teritorija (Halilovic,1997.:121). Tacni podaci nisu utvrdjeni. Najkvalitetniji dio teritorija pod nadzorom VRS-a bila je banjolucko-dobojska regija, s brojnim stanovnistvom i urbano-industrijskim sredistima. Podrucje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska "crna rupa" BiH, bez dovoljno domicilnog stanovnistva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je znacajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, no protjerivanjem vecinskoga bosnjackog stanovnistva ostalo je bez demografskog potencijala. Istocna Bosna i istocna Hercegovina su brdsko-sumski i kraski krajevi, takodjer rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzecem najveceg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska je stekla znacajnije kvalitetne teritorijalne dobitke.

Srpske snage nisu uspjele u svome osnovnom naumu - brzom zauzimanju teritorija BiH i kvalitetnom osiguranju najvaznijih komunikacijskih pravaca prema tzv.Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, presle u strategijsku defenzivu koja ce trajati do kraja rata.

Snage odbrane BiH uspjele su odbraniti kljucne dijelove teritorija Republike - industrijske i urbane centre - no, nisu uspjele rijesiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija te pitanje zajednickog zapovjednistva i uskladjivanja ratnih ciljeva AR BiH i HVO-a.

Armija BiH je do avgusta 1992.godine izvrsila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveci problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao sto je receno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na podrucju koje je smatrao da pripada HZ HB, na teritoriju pod kontrolom AR BiH jedinice HVO-a su prihvacene kao dio oruzanih snaga BiH. Prema navodima oficira AR BiH, HVO je od pocetka rata zaustavljao konvoje s oruzjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog komandovanja koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bit ce izrazen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi moguci tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.

Nakon pada Bosanskog Broda, izbija prvi veliki sukob izmedju AR BiH i HVO-a, 25. Okt. 1992., kada postrojbe HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom AR BiH, i zauzimaju ga. Nekoliko dana kasnije, srpske snage zauzimaju Jajce, sto je njihov posljednji veci teritorijalni dobitak do 1995. godine. Zauzimanjem Prozora od strane HVO-a i Jajca od strane VRS-a otvara se problem bosnjacko-hrvatskih odnosa koji se, nakon intenzivne politicke pripreme, pretvara u rat.

4. Suprotstavljene snage

Formalno, odbrambene snage Bosne i Hercegovine prije proglasenje nezavisnosti bili su republicki MUP, TO i JNA u sklopu sastava odbrane SFRJ. Bosansko hercegovacki TO je na papiru predstavljao jaku vojnu formaciju.

 

TABLICA 1:

Formacijski sastav bosanskohercegovacke TO:
Vrsta jedinice
Broj jedinica, sastav (ljudi) ukupno ljudi
Republicki Stab
TO 1, 1300, 1300 Glavni Stab,
TO 1, 500, 500
Okruzni Stab TO 9, 450, 4050
Opstinski Stab TO 109, 260 28 ,340
Brigada TO 26, 1800 46, 800
Odred TO 13, 112, 1456
Odred TO 29, 537 11, 223
Odred TO 67, 497 33, 299
Divizion PZO 5, 330, 1650
Pontonska brigada 8, 140, 1120
Jedinica lakih minobacaca 9, 87 783

UKUPNO 277 130 521 Izvor: Muslimovic (1995:28)

Oduzimanjem naoruzanja od strane JNA, TO je izgubio svoju snagu i nije mogao ispuniti svoju funkciju suprotstavljanja agresiji. Dio TO-a se ipak naoruzao. Rijec je o jedinicama pod kontrolom SDS-a koje su oruzje dobile od JNA. Tako su jedine jedinice koje su dobile oruzje namijenjene odbrani suvereniteta Republike bile upravo one koje su ga rusile. Uz njih, stvorene su paravojnih formacija na nacionalnoj osnovi. Najpoznatije medju njima su bosnjacke, Bosna i Patriotska liga, te hrvatske Hrvatsko vijece obrane (HVO) i Hrvatske odbrambene snage (HOS). Uz njih, svoje snage organizovali su i Srbi, no kod njih je identifikacija otezana. Naime, s obzirom na intenzivnu suradnju s JNA, SDS je svoje jedinice organizovao kroz mobilizaciju rezervista JNA, iz Srbije su "uvezene" Arkanova Srpska garda i Seseljev Srpski cetnicki pokret, zabiljezena su djelovanja Belih orlova, a prilikom preuzimanja vlasti u Banjoj Luci pojavile su se Srpske odbrambene snage. Samozvane srpske opcine takodjer su imale svoje jedinice. U svom sarenilu srpskih paravojnih snaga i jedinica kao konstanta izdvaja se suradnja s JNA, koji je bio njihov logisticki centar.

O suradnji JNA i srpskih paravojnih formacija Kadijevic navodi: Posto napori JNA da i muslimanski dio rukovodstva BiH usmjeri ka novoj jugoslavenskoj drzavi onih jugoslavenskih naroda koji to zaista hoce nisu urodili plodom, to smo se mi morali orijentisati na saradnju sa predstavnicima srpskog naroda i sa srpskim narodom u cjelini, nikada ne zatvarajuci vrata za saradnju i sa ostalima , makar pojedincima koji su za novu Jugoslaviju. Time smo obezbijedili da za vrijeme rata u Hrvatskoj vrsimo manevre i pokrete snagama JNA preko BiH, sto je za JNA bilo od vitalnog znacaja. Ti “manevri i pokreti” su vrseni sa poteskocama, ponegdje su i ometani, ali nigdje sasvim zaustavljeni. To nam je takodje, omogucilo da mobilizacija u srpskim dijelovima BiH bude vrlo uspjesna. Na taj nacin smo, barem donekle, ublazili probleme u JNA, izazvane neuspjehom mobilizacije u drugim dijelovima zemlje (tj.u Srbiji,Op.Aut.), (Kadijevic,1993:147).

Potreba Bosnjaka i Hrvata da uz postojece legalne strukture odbrane organizuju i dodatne paravojne formacije ukazuje na nepovjerenje prema tim institucijama, vjerojatni strah od nemogucnosti ocuvanja tajnosti priprema i zebnju od "sveprisutne" vojne kontraobavjestajne sluzbe (KOS-a). Iako je razumljiva nakana da se stvore nove, sigurne institucije, takvo sto je bilo moguce u malim razmjerima i u ilegalnim uvjetima. Prva prava vojna odbrambena struktura bio je ipak rezervni sastav MUP-a kojemu su pristupali i Bosnjaci i Hrvati. Otpocinjanjem rata rezervni sastav MUP-a potcinjen je TO-u BiH, a aktiviran je i mobilizacijski sustav TO-a, koji je bio pod razlicitim nazivima, ali je bio osnova stvaranja vojske. Tako je u BiH ponovljen postupak primijenjen u Hrvatskoj, gdje je MUP takodjer cinio osnovu stvaranja vojske, a kako ZNG-a nije mogao samostalno iznijeti teret rata, takodjer je aktiviran mobilizacijski sastav TO-a, na osnovi kojeg je stvorena ratna vojska koja je i odbranila Hrvatsku.

TABLICA 2:

Procjene suprotstavljenih snaga u BiH pred rat
Formacija
Izvor
JNA
Srpske snage
Patriotska liga
HVO HOS HVO i HOS
Halilovic 2 do 3 korpusa KoV i ojacani VaKc 80 do 120 000 60 do 70 tisuca ili 120 000 tj. 1 - 2 brigade
Vego 80 000d 4000 do 5000f 335 000 do 37 000g
Malcolm 10 000 5 000
Izvor: Halilovic (1997), Malcolm (1995), Vego (1993a, 1993c)

4.1. JNA

Ukupna snaga JNA sredinom 1991. godine procijenjena je na 165.600 ljudi, od toga 40.000 oficira. U rezervi je bilo priblizno 500.000 ljudi. Na papiru, snaga Teritorijalne odbrane SFRJ, kao druge komponente OS SFRJ, iznosila je 1,5 milijuna ljudi. Organizacijski, JNA je bio rasporedjen u tri vojne oblasti, Vojnopomorsku oblast (Split) i Komanda RZ i PZO (Zemun).

Prva vojna oblast (Komanda u Beogradu) pokrivala je teritorij Vojvodine, zapadne Srbije i istocne BiH (istocno od rijeka Bosne i Neretve). U njezinu sastavu bili su:

1. (beogradski),
4. (sarajevski),
12.(novosadski),
17.(tuzlanski),
24.(kragujevacki) i
37.(uzicki) korpus - ukupno 90.000 vojnika.

Treca vojna oblast (zapovjedniStvo u Skoplju) pokrivala je teritorij Makedonije, Crne Gore, istocne Srbije i Kosova. U njezinu sastavu bili su:

2. (titogradski),
21.(niski),
41.(bitoljski),
42.(kumanovski) i
52.(pristinski) korpus - ukupno 60.000 vojnika.

Peta vojna oblast (Komanda u Zagrebu) pokrivala je teritorij Slovenije, Hrvatske (izuzimajuci obalu i zaledje) i zapadne Bosne. U njezinu sastavu bili su: 5.(banjolucki),

10. (zagrebacki),
13. (rijecki),
14. (ljubljanski),
31. (mariborski) i
32. (varazdinski) korpus.

Vojnopomorska oblast nadzirala je najveci dio bivse savezne ratne mornarice i 20 - 22.000 vojnika bili su rasporedjeni u priobalnom podrucju. Vecina jedinicai bila je pod komandom 9.korpusa (kninskog). Po jedna motorizovana brigada pjesadije bila je podredjena 5.pomorskom sektoru u Puli i 9.pomorskom sektoru Boka (u Kumboru), a 12.amfibijska brigada bila je pod komandom 8.pomorskog sektora u Sibeniku.

Nakon rata u Sloveniji (26.6. -3.7.1991.) Komanda JNA prihvatila je da povuce svoje jedinice iz Slovenije u razdoblju od tri mjeseca, sto je i ostvareno do kraja oktombra 1991. Jedinice 14.(ljubljanskog) korpusa dodijeljene su dijelom 2.(titogradskom) korpusu, a vecinom 17.(tuzlanskom) korpusu, kao i dio 31.(mariborskog) korpusa, zato sto je 17.(tuzlanski) korpus pretrpio teske gubitke u istocnoj Slavoniji. Sjedista 14. i 31. korpusa prerasporedjena su u zapadnu Srbiju. Iako je Slovenija zadrzala dio opreme i municije. JNA je evakuirala oko 120 tenkova, 100 BVP-a, 200 topova, 45 aviona i 12 helikoptera.

Sporazumom o povlacenju JNA iz Hrvatske (15.11.1991.), dogovoreno je povlacenje snaga JNA iz cetrdesetak kasarni koje je blokirao HV. Prema sporazumu, snage JNA trebale su se povuci na najmanje 20 km od hrvatske granice, pod medjunarodnom kontrolom. JNA je iz Hrvatske izvukla 310 tenkova, 210 oklopnih transportera, 260 topova, 210 aviona i 40 helikoptera, kao i 4 podmornice, 4 fregate i 38 manjih ratnih brodova. Zauzvrat, JNA je vratila oruzje hrvatskog TO-a koje je zaplijenila u proljece 1991. godine.

Reorganizacija JNA uslijedila je 30.12.1991.godine, kad je ostatak Predsjednistva SFRJ dekretom ukinuo 5.(zagrebacku) vojnu oblast i vojnopomorsku oblast (Split). Umjesto toga, uz dvije preostale vojne oblasti (1. i 3.) osnovane su 4. vojna oblast u Sarajevu (ukinuta 1987.) i 2.vojna oblast u Titogradu. Komanda pomorskih snaga smjestena je u Kumbor (Boka Kotorska), gdje je uspostavljeno Vojnopomorska Komanda.

Reorganizaciji JNA ocigledno je bio cilj i ucvrscivanje pozicija u BiH. Sudeci prema rasporedu zona odgovornosti jedinica, JNA je BiH smatrao integralnim dijelom srpsko -crnogorske federacije. Tako je dio BiH istocno od rijeka Bosne i Neretve bio dodijeljen 1.vojnoj oblasti, dok je juzni dio Republike vojno podredjen 2.VO-u. Ostatak BiH bio je vojno podredjen 4.VO-u.

Nakon premjestanja snaga i ustrojavanja novih vojno -teritorijalnih cjelina, u BiH su bili sljedeci korpusi JNA:

4. (sarajevski),
5. (banjolucki),
bivsi 10.(zagrebacki),
17.(tuzlanski) i
5. zrakoplovni korpus sa sjedistem u Bihacu.

Tadasnji savezni sekretar za narodnu obranu, general Kadijevic, o razlozima koncentracije velikih vojnih snaga u BiH iznosi sljedece:

"Procjenjujuci dalji razvoj dogadjaja, smatrali smo da nakon napustanja Hrvatske, u BiH treba imati jake snage JNA. To je odgovaralo svakoj realnoj mogucoj politickoj opciji razvoja dogadjaja u BiH, kao i potrebi postojanja gotovih i jakih snaga na granici prema Srpskoj Krajini radi garancije da ce i Hrvatska postovati Vensov plan" (Kadijevic,1993.:147).

Snage JNA smjestene u BiH nisu sluzile samo kao garancija postovanja Vanceovog plana nego su imale i odredjenu namjenu:

Mostarska grupacija je uspjela prikupiti i pokrenuti svega oko jedne trecine planom operacije predvidjenih snaga. Zbog toga se pocetni zadatak morao bitno izmijeniti i ograniciti na obezbjedjenje mostarskog aerodroma i, osloncem na istocnu Hercegovinu, stvaranje operativne osnovice za potencijalna dejstva ka Splitu u sadejstvu sa snagama kninske grupacije i ratne mornarice. Taj ograniceni zadatak mostarska grupacija je izvrsila mada je stvarala dosta problema na terenu.

Trebinjsko-hercegnovska grupacija je izmijenjenim planom operacija imala zadatak da oslobodi Prevlaku, blokira siri rejon Dubrovnika sa kopna i bude spremna za dejstva ka uscu Neretve. Snage predvidjene za ovaj zadatak grupacija je dobila zahvaljujuci uspjesnoj mobilizaciji u istocnoj Hercegovini i Crnoj Gori. Zadatak je izvrsila efikasno i brzo.... Doprinos hercegnovsko - trebinjske grupacije ostvarenju ukupniih ciljeva operacije bio je vrlo znacajan, jer je oslobadjanjem Prevlake i njenog sireg rejona obezbijedjen Bokokotorski zaliv za ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je kontrateza blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske, a izbijanje u rejon Ston - Neum predstavljao je ozbiljnu prijetnju nastupanja ka Splitu u sadejstvu sa mostarskom grupacijom (Kadijevic;1993.:140).

 

4.2. PATRIOTSKA LIGA

Bosnjacko vodstvo sluzbeno pristupa pripremama za obranu 10. juna1991. godine, kad se na Kongresu SDA u Sarajevu (Dom milicije) osniva Savjet za nacionalnu obranu koji treba da "djeluje uz SDA, sve dok za to postoje potrebe" (Muslimovic,1995.:206).

Savjet je organizator Patriotske lige koja predstavlja zacetak AR BiH. U suradnji s Patriotskom ligom osnivaju se jedinice Bosna koje se oznacavaju brojevima, a bile su poznate pod nazivom Zelene beretke. Koristenje vise naziva dovelo je do toga da se pod svakim od naziva pretpostavljala posebna organizacija, pa je u predvecerje rata cesto bilo nejasno o kome se zapravo radi.

Patriotska liga djelovala je u izrazito konspirativnim uvjetima, tako da npr. ni kasniji visoki casnici AR BiH, generali Alagic i Muslimovic, nisu uspjeli da se, unatoc pokusajima, povezu s njima (Halilovic, 1997.; Latic, 1997.).

U Patriotskoj ligi nacelno je vladalo nepovjerenje prema oficirima iz JNA koji su su se pokusavali pridruziti organizaciji, iako su neki oficiri, poput Sefera Halilovica i Mustafe Hajrulahovica - Talijana postavljeni na visoke polozaje.

Pokusaj izbjegavanja rata cesto se tumaci kao neobjasnjiva naivnost i nesposobnost vrha SDA . Neki pokazatelji ipak ukazuju na drukciji pristup stvarima.

Tako general Muslimovic navodi da su postojala dva strateska politicka pristupa. Prvi je znacio preuzimanje politickih akcija koje bi dovele do ubrzanog zaostravanja odnosa sa nosiocima velikosrpskog koncepta i njihovog dovodjenja na nivo direktnog sukoba s JNA u BiH, pa da se ratom do kojeg bi doslo 1991. proizvede vojni poraz JNA i stvore pretpostavke za medjunarodno priznanje BiH.

Drugi pristup (koji je i ostvaren) bio je da se iskoriste sve sanse za ocuvanje Jugoslavije koju je trebalo demokratizovati, a paralelno s tim, u mjeri u kojoj su se gubile sanse za ocuvanje SFRJ, razvijaju aktivnosti za ocuvanje drzavno-politickog subjektiviteta Republike BiH. Istovremeno, da se u mjeri u kojoj se gube sanse za demokratizaciju JNA, u mjeri u kojoj se bude uvidjalo da se JNA instrumentalizuje protiv politickog subjektiviteta Republike BiH, preduzimaju mjere za vlastito vojno organizovanje, uz izbjegavanje vojnih sukoba s JNA, te da se uz sve te procese na diplomatskom planu postigne medjunarodno priznanje BiH i da tako JNA postane strano tijelo na prostoru te drzave (Muslimovic: 1995.: 58).

Na vojnom savjetovanju u Mehuricima kod Travnika (7 - 8.2.1992.) ustanovljeno je da Patriotska liga raspolaze sa 60 do 70.000 naoruzanih clanova. Sastav je pokrivao cijelu BiH, a sastojao se od Glavnog Staba PL-a na razini Republike, devet regionalnih stabova, 103 opstinska staba i velikog broja razlicitih jedinica, organizovanih u formacije od voda do brigade (Halilovic:1997.:120).

Formacijski sastav ukazuje da je u teritorijalnom organizovanju djelomicno preuzet model organizacije TO-a.

Razgranatost PL-a na podrucju cijele Republike, trebala je osigurati pravodoban i odlucni otpor agresiji u svim dijelovima BiH. Relativno brza osvajanja JNA, medijska slika "Bosne koja saptom pade", izbjeglicki val, masakri civilnog stanovnistva i otkrice koncentracijskih logora zakrilili su cinjenicu da je u gotovo svim vecim mjestima BiH koje je zauzeo JNA pruzen otpor napadacu. Taj otpor na mnogim mjestima nije bio dovoljno organizovan i uspjesan, uz enormnu razliku u naoruzanju agresora i branitelja, koja je cesto bila presudan cinilac.

4.3. HOS

Hrvatske odbrambene snage (HOS), oruzano su krilo Hrvatske stranke prava, ciji je stab za Hercegovinu osnovan 3. januara 1992. godine u Ljubuskom. U ratu u Hrvatskoj, HOS je prosao kroz tri etape djelovanja - u prvoj je djelovao potpuno autonomno,, u drugoj je poceo koordinirati djelovanja s HV-om zadrzavajuci autonomiju, a u trecoj je uslijedila integracija u HV.

Procjenjuje se da je HOS u BiH imao do 5000 pripadnika, koji su bili dobro naoruzani pjesadijskim naoruzanjem. HOS je u BiH stekao popularnost imageom spremnih i sposobnih boraca i stavom da najprije treba vojno osloboditi BiH, a onda pristupiti razgovorima o njezinu politickom uredjenju. Zbog toga je i veliki broj Bosnjaka pristupao HOS-u. Tome je pripomogla i karizmatska licnost zapovjednika HOS-a, generala Blaza Kraljevica, koji je priznavao vrhovnu Komandu Predsjednistva BiH.

Izmedju HOS-a i HVO-a vladala je napetost i nadmetanje za utjecaj medju Hrvatima u zapadnoj Hercegovini. HOS je odigrao znacajnu ulogu u oslobadjanju Mostara, Capljine, Neuma i Stoca i bio je vrlo utjecajan medju brojnim pripadnicima HVO-a u Hercegovini. Potkraj jula 1992., u jednom danu 700 pripadnika HVO-a preslo je u redove HOS-a u Capljini, a slicni slucajevi desili su se u Tomislavgradu (Duvnu), Livnu i Mostaru. Vlada u Sarajevu je pocetkom kolovoza imenovala generala Kraljevica clanom Glavnog Staba AR BiH, no nedugo zatim Blaz Kraljevic i njegova pratnja ginu u zasjedi u Krusevu pokraj Mostara, u ocito politicki motiviranom atentatu, koji je pocinjen od strane ekstremnih elemenata HVO-a. Celnistvo HSP-a ucinilo je sve da smiri situaciju, jer je postojala otvorena prijetnja sukoba izmedju HVO-a i HOS-a. Kao posljedica toga, potpisan je Sporazum u Grudama 23. avgusta 1992.godine izmedju Mate Bobana i nacelnika Glavnog stozera HOS-a Ante Prkacina koji je rezultirao de facto raspustanjem HOS-a (Vego1993c.:100).

4.4. HVO

Oruzane grupe, kasnije podredjene HVO-u, pocele su se organizovati u prvoj polovici januara 1992., iako je naoruzavanje Hrvata, clanova HDZ-a pocelo jos potkraj ljeta 1991.godine. Racuna se da izmedju 10 i 20.000 Hrvata iz BiH sudjelovalo u ratu u Hrvatskoj. Pocetkom rata u BiH, HVO je kontrolisao vecinu zapadne Hercegovine i dijelove istocne Hercegovine, gdje su Hrvati bili vecina stanovnistva. Odbranu Mostara HVO je vodio u suradnji s TO-om BiH. HVO je organizovao i odbranu opcina u sjevernoj Bosni, gdje su Hrvati bili vecina populacije. Odbranu sredisnje Bosne HVO je vodio s HOS-om i PL-om.

Racuna se da je na pocetku rata HVO (s HOS-om) imao 35 do 37.000 pripadnika, organizovanih u 40 do 45 jedinicai velicine bataljona i 20 jedinica velicine voda. Teritorijalno, u zapadnoj Hercegovini bilo je oko 20.000 pripadnika HVO-a, 10 do 12.000 u sjevernoj Bosni, 3000 u sredisnjoj Bosni i 2000 ljudi u sjevernoj Bosni. HVO je bio organizovan na teritorijalnom principu i na pocetku rata nije imao izrazitijih manevarskih jedinica.

Logisticki, HVO se oslanjao na Hrvatsku vojsku i pomoc od dijaspore. Organizaciono, HVO je djelovao u suradnji s Hrvatskom vojskom i pod direktnom komandom HV-a, sto je vidljivo iz zapovijedi generala zbora Janka Bobetka. Tesko je procijeniti samostalnu bojnu sposobnost HVO-a na pocetku rata, s obzirom na stalnu suradnju s HV-om. Naime, svi veci uspjesi i neuspjesi HVO-a u prvom razdoblju rata u BiH ostvareni su u sklopu zdruzenih sastava s HV-om i AR BiH, pa je tesko izdvojiti operaciju koja bi se mogla promatrati kao samostalna operacija HVO-a radi detaljnije analize.

4.5. VOJSKA REPUBLIKE SRPSKE

Okosnicu oruzane sile bosanskih Srba, Vojske Republike Srpske, cinile su postrojbe JNA, sto potvrdjuje general Kadijevic:

Komande i jedinice JNA su cinile kicmu vojske Republike Srpske sa kompletnim naoruzanjem i opremom. Ta vojska je, uz puni oslonac zastitila srpski narod i stvorila vojnicke pretpostavke za adekvatna politicka rjesenja koja ce odgovarati njegovim nacionalnim interesima i ciljevima, razumije se, u mjeri koju to sadasnje medjunarodne okolnosti dozvoljavaju (Kadijevic:1993:148).

Zametak Vojske Republike Srpske (VRS), oruzane sile bosanskih Srba, nalazi se u planu reorganizacije JNA poznatom pod nazivom "Koncept formiranja Jugoslavenskih odbrambenih snaga", koji je napravio Savezni sekretarijat za Narodnu odbranu u suradnji s Ministarstvom odbrane Srbije pocetkom 1992.

Uz razradu reorganizacije JNA, plan je pozivao JNA da: "...nastavi sa zastitom srpskog stanovnistva izvan Srbije transferom svojih zapovijednih struktura u jedinice Teritorijalne odbrane i opskrbom tih snaga licnim naoruzanjem, artiljerijom, oklopnim jedinicama i raketnim lansirnim sustavima. Ministarstva obrane SAO-a u Hrvatskoj i BiH bila su potcinjena Ministarstvu obrane Srbije s kojim su trebala koordinirati svoje odbrambene planove, zajednicki stititi vanjske granice i ustavni poredak.

SAO su trebale organizirati svoje oruzane snage i novaciti vojne obveznike, uz prethodno dopustenje Beograda. Operativno zapovjednistvo nad svim snagama imao je Generalstab JNA" (Vego,1993d.:250).

Na pocetku rata u BiH, Predsjednistvo BiH zatrazilo je od pripadnika JNA da se pridruze TO-u BiH do 24. aprila 1992. godine, jer ce se, u protivnome,smatrati protivnicima republicke nezavisnosti i suvereniteta. Potom je Predsjednistvo BiH 27. aprila 1992. godine naredilo JNA povlacenje iz BiH i ponovilo zahtjev da se sve snage JNA koje su ostale u BiH integriraju u TO BiH. Generalstab JNA je 4. maja 1992. godine objavio povlacenje vojnog osoblja i njihovih obitelji iz BiH, koji nisu stanovnici BiH u roku 15 dana, dok su pripadnici saveznih snaga, stanovnici BiH transformirani u Teritorijalnu obranu Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije VRS).

Vlada u Beogradu tvrdila je da je u BiH rasporedjeno priblizno 60.000 pripadnika JNA, od kojih su 80 posto stanovnici BiH. Druge procjene govore da je JNA u BiH imala priblizno 95.000 ljudi, sto je u skladu s procjenama da je oko 68 posto efektiva JNA (tada ukupno oko 140.000 ljudi) bilo rasporedjeno u BiH (Vego, 1992.).

Sarajevska vlada navela je da je tek 20 posto pripadnika JNA porijeklom iz BiH, sto bi znacilo da su od 95.000 vojnika samo priblizno 19.000 bili lokalni Srbi. Do 20. svibnja1992. priblizno 14.000 pripadnika JNA bilo je povuceno iz BiH, tako da je oko 80.000 pripadnika JNA preslo u VRS.

Organizacijski, VRS je bio podijeljen u pet korpusa:
1.krajiski korpus (Banja Luka),
2.krajiski korpus (Drvar),
3 sjevernobosanski korpus,
4.istocnobosanski korpus (sarajevsko-romanijski) i
5.hercegovacki korpus

Sredinom jula 1992. nacelnik Glavnog stozera JNA general Zivota Panic, braneci se od optuzbi da je JNA izdao bosanske Srbe, naveo je da VRS posjeduje 900 tenkova i oklopnih transportera, 852 topa i visecijevna raketna bacaca (VRB) i 48 aviona (bez helikoptera; Vego,1992.).

Hrvatski su izvori procijenili da VRS posjeduje oko 350 tenkova (T54/55, T84), vise od 200 oklopnih transportera,1000 topova (76, 100, 105, 122, 130, 152, i 155 mm), 800 bestrzajnih topova (82 i 105 mm), i 1200 minobacaca (82 i 120 mm). VRS takodjer koristi veliki broj VRB-ova 128 mm plamen i oganj, te mali broj VRB-ova 262 mm orkan (Vego,1992.).

Uza sve prednosti u naoruzanju, cesto je zabiljezeno da su srpske jedinice uglavnom vrlo lose uvjezbane i vodjene, uz veliki manjak oficira i podoficira, slabu disciplinu i nizak moral. Izuzetak su cinile jedinice teske i raketne artiljerije, te Vojna policija.

4.6. HRVATSKA VOJSKA

Djelovanje Hrvatske vojske (HV) u Bosni i Hercegovini vezano je uz dva cinioca:

Prvi je geografska povezanost BiH i Hrvatske. JNA i srpske paravojne jedinice su u pocetnim djelovanjima teritorije republika tretirale kao jedinstveno ratiste, ne uvazavajuci drzavne granice Hrvatske i BiH, te su naizmjenicno koristile teritorij jedne republike radi izvodjenja vojnih djelovanja protiv druge tijekom cijeloga rata. Stoga je HV bio primoran, radi stvaranja povoljnije operativne pozicije i neutralizovanja protivnika, ulaziti u drzavni prostor BiH, sto je primjetno u operacijama deblokade Dubrovnika 1992. godine i u pripremama za oslobadjanje Knina 1994./1995. godine.

Drugi cinilac je postojanje brojnog hrvatskog stanovnistva u BiH koje je bilo izlozeno agresiji JNA i srpskih paravojnih jedinica, pa je Hrvatska imala “legitimno pravo” pomoci bosansko-hercegovackim Hrvatima u odbrani. Vojni argument govori u prilog angazmanu HV-a u BiH, s obzirom da su na hercegovackom ratistu napadi JNA i srpskih paravojnih jedinica imali za krajnji cilj izbijanje na Jadransko more i zauzimanje dijelova hrvatskoga drzavnog teritorija, dok je padom Bosanske Posavine, podrucje hrvatske Posavine bilo izlozeno artiljerijskom i snajperskom djelovanju VRS-a do kraja rata, primarno usmjerenom protiv civilnog stanovnistva. Problem u djelovanju HV-a u BiH ponajprije je politicke prirode, s obzirom na ambivalentnost i nedefiniranost hrvatskih politickih ciljeva u odnosu na BiH.

Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tudjman je 1990.godine americkom ambasadoru Zimmermanu izjavio u vezi s hrvatskim namjerama u BiH sljedece:

"Ako Srbi u Bosni naprave pritisak, mi cemo braniti nase interese. Ako ne, mi se slazemo da Bosna ostane samostalna republika" (Zimmerman,1997.:95).

U prilog tome govore memoari generala zbora HV-a Janka Bobetka, zapovjednika Juznog ratista 1992. godine. On iznosi da je licnom procjenom dosao do zakljucka kako je najveca opasnost za Hrvatsku odsjecanje ili presjecanje juznog dijela ratista. Procjenu je 10. aprila 1992. godine iznio hrvatskom ministru obrane Gojku Susku i predsjedniku Tudjmanu, te se dobrovoljno stavio na raspolaganje za izvrsenje zadatka, a iste je veceri imenovan zapovjednikom bojiSta. Po svom dolasku, Bobetko zatice stanje opste panike, jedinice koje napustaju polozaje, nesredjeno i nejasno stanje povodom zapovijedanja, odgovornosti i nacina izvrsavanja zadataka. Na to je reagirao protumjerama, uspio uvesti red i stabilizovati linije bojiSta (Bobetko,1996.:200.-217.) .

U pocetnom razdoblju rata, snage HV-a angazovane su na tri ratista - u Bosanskoj Posavini, u zapadnoj i sredisnjoj Hercegovini, te s manjim snagama u srednjoj Bosni.

U ljeto 1992., Bosansku Posavinu branilo je osam brigada HVO-a i petnaest brigada HV-a koje su se izmjenjivale ili su cijelo vrijeme bile prisutne u obrani bosanske Posavine. Cetiri brigade HV-a su bile cjelovite 108.,139., 157. i 3. gardijska, a ostale su brigade bile sastavljene od jedne ili dvije bojne, ojacane artiljerijom i s nesto tenkova, a brojile su od 600 do 1200 ljudi. Brigade kao sto je 111.rijecka, 105. bjelovarska, dijelovi 2. gardijske - jedna sa 150 ljudi - maksimalno su brojile do 400 ljudi (Spegelj,1995.).

U Hercegovini su djelovali 1. i 4. gardijska brigada, 116. i 156. brigada HV-a u suradnji s kojima su djelovale snage HVO-a, pod izravnom komandom zapovjednika Juznog ratista, generala zbora Janka Bobetka.

U tu svrhu Bobetko zapovijedju od 16. aprila 1992. godine u Grudama oformljuje izdvojeno zapovjedno mjesto Komande Juznog ratista, a u njegovoj je odsutnosti odgovorni oficir, pukovnik Milivoj Petkovic s ovlastima zapovijedanja i koordiniranja bojnih djelovanja. IZM Grude vrsi i koordiniranje i usmjeravanje logistickih sredstava (Bobetko,1996.:206.).

U srednjoj Bosni prema Bobetkovoj zapovijedi, uspostavljen je IZM Srednja Bosna u Gornjem Vakufu, pod komandom brigadira Zarka Tolea, sa svim ovlastima koordiniranja i zapovijedanja na podrucju Busovace, Viteza, Novog Travnika, Travnika, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Prozora, Tomislavgrada (Duvna) i Posusja.(Bobetko,1996.:221).

U Bugojno je upucena bojna Frankopan s ciljem stvaranja sigurnosti i cvrstine na pravcu Donji Vakuf - Bugojno (Bobetko;1996.:231.).

Djelovanjima u Hercegovini Komanda Juznog bojista osigurala je bok za dalji razvoj snaga HV-a u deblokadi Dubrovnika i sprijecila prodor JNA prema Splitu, te dalje presjecanje dalmatinskog priobalja. Djelovanja HV-a na sjeveru Bosanske Posavine ne mogu se smatrati narocito uspjesnima, s obzirom da su okoncana ulaskom jedinica VRS- a u Bosanski Brod, u oktobru 1992. godine, i potpunim povlacenjenjem HV-a iz Bosanske Posavine. No, povlacenje nije bilo posljedica vojne nadmoci VRS-a ili poraza HV-a u borbi, nego je do nj doslo na osnovi politicke odluke.

5. Je li se rat mogao sprijeciti?

S obzirom na opseg duhovnih i materijalnih razaranja koje je pretrpjela Bosna i Hercegovina i njeni stanovnici, teoretisati o mogucnostima izbjegavanja rata 1992. iz danasnje perspektive izgleda okrutno i nepotrebno. Imajuci u vidu navedene podatke, pitanje je da li je uopce bilo moguce izbjeci rat. Naime, Bosna i Hercegovina nalazi se izmedju Hrvatske i SR Jugoslavije, koje su bile u ratu i prije pocetka ratnih operacija u BiH. Ciljevi djelovanja JNA bili su, prema Veljku Kadijevicu:

- “zastita” srpskog stanovnistva,
- osiguravanje teritorija pod srpskom kontrolom u Hrvatskoj i
- zadrzavanje BiH u Jugoslaviji.

U to je ulazilo i pomaganje pobunjenika u RSK kojima se dostava oruzja i logistike kopnenim putem mogla obavljati samo preko BiH.

S druge strane, hrvatski ratni ciljevi bili su:

- stjecanje potpune nezavisnosti i ovladavanje svim dijelovima drzavnog teritorija. Kako iskustvo hrvatskog Domovinskog rata i praksa iz prethodnih ratova pokazuju kako je, da bi se ovladalo dijelovima Krajine, nuzno zauzeti polazisne tacke u BiH. S obzirom na geografska ogranicenja, kao i na odlucnost zaracenih strana u Domovinskom ratu, bilo bi neminovno da se dio operacija odvija na teritoriju BiH.

Da Bosna i Hercegovina nije proglasila nezavisnost, ostala bi u sastavu krnje Jugoslavije, sto bi otvorilo mogucnost da se, uz vjerojatna brojna sikaniranja, stanovnici BiH iskoriste kao vojni obveznici JNA u ratu s Hrvatskom.

Imajuci na umu tendencije srpske politike da stvori privid neumijesanosti u rat u Hrvatskoj i BiH, kao i nepopularnost rata u Srbiji, mogucnost da se Bosanci i Hercegovci iskoriste za provodjenje srpskih ratnih ciljeva bila bi nesumnjivo dobro docekana u srbijanskim politickim krugovima.

Druga opcija bila bi da Bosanci i Hercegovci krenu putem samoizolacije i iskljucenja iz svih oblika javnog zivota, prema modelu primijenjenom kod albanskog stanovnistva na Kosovu.

Nezavisnost BiH kao neminovnost, nakon izlaska Slovenije i Hrvatske iz SFRJ , definisao je u razgovoru s Zimmermanom clan Predsjednistva BiH Ejup Ganic nekoliko dana nakon odluke EZ-a, 17.12.1991., da prizna Sloveniju i Hrvatsku, a BiH ponudi priznanje.

Naravno da cemo izabrali nezavisnost. Sad kad su Hrvatska i Slovenija otisle, Bosna vise ne moze opstati u "Jugoslaviji" koju kontrolira Srbija. Imali smo dovoljno vremena vidjeti kako se Milosevic obracunava s manjinama u Srbiji - Madzarima, Muslimanima, Albancima. Bili bismo ludi kad bismo se prepustili ovakvoj vrsti ugnjetavanja (Zimmerman;1997.:209).

Rat u BiH omogucio je Hrvatskoj vrijeme potrebno za ustroj i opremu HV-a, a iscrpljenost SR Jugoslavije ratom u BiH bila je dodatni olaksavajuci cinilac za uspjesno izvodjenje operacija Bljesak i Oluja, te oslobodjenje najveceg dijela drzavnog teritorija.

Pitanje na koje ce tek trebati naci odgovor nije li BiH mogla izbjeci rat i je li ga docekala nespremna, nego je li bilo moguce obavljene pripreme izvrsiti bolje i kvalitetnije?

Dugorocno, najveca strategijska greska Hrvatske bila je neodlucnost prema Bosni i Hercegovini kao drzavi, koja je, zbog hrvatskih djelovanja 1993./1994. godine u BiH, pogorsala medjunarodni polozaj Hrvatske, prouzrokovavsi dodatna razaranja i u Hrvatskoj produljenjem okupacije dijela teritorije te brojnim ljudskim i materijalnim zrtvama. Da su Hrvatska i BiH, kao dvije drzave, uspjele ranije stvoriti istinski odbrambeni savez i koordinaciju djelovanja, koja se pokazala vrlo uspjesnom 1994./1995., vjerojatno bi rezultati agresije bili ranije anulirani.

Danas se smatra da se rat u BiH mozda mogao izbjeci da je tada Hrvatska uspjesno izvela operacije s ciljevima kakve su imali Bljesak i Oluja, i to prije Sarajevskog primirja 3. sijecnja 1992. godine.

U tom slucaju nestalo bi potrebe JNA za odrzavanjem komunikacijskih pravaca za Krajinu preko BiH, glavna fronta hrvatsko - srpskog sukoba premjestila bi se u istocnu Slavoniju, a moze se pretpostaviti da bi i srpsko - jugoslavenska volja da se upusti u jos jedan rat nakon takvog ishoda bila mnogo manja.

 

Za kraj

Tema obradjuje zbivanja u Bosni i Hercegovini u periodu od ljeta 1991. godine do kraja oktobra 1992.godine, u vremenu priprema za rat i odvijanja prve etape rata u BiH. Namjera je bila dati prikaz vojnog aspekta zbivanja u BiH, uz osvrt na politicke cinioce koji su utjecali na razvitak sukoba, utvrditi kljucne elemente i pozicije strana u sukobu pri pocinjanju rata, kao i pripremljenost strana za rat. Tu su navedeni dogadjaji koji su prethodili pocetku agresije i vojnog sukoba, izmedju Srbije i Hrvatske, tok vojnih operacija pocetkom rata, zaracenih strana, nacini njihova nastanka i ukljucivanja, te sastav oruzanih formacija. Kljucne rijeci: Bosna i Hercegovina, rat, vojne operacije, Armija Republike Bosne i Hercegovine (AR BiH), Jugoslavenska narodna armija (JNA), Hrvatsko vijece obrane (HVO), Vojska Republike Srpske (VRS)

 

Bibliografija:

- Ajanovic, Irfan (1992.) "Sada se zeli podvaliti Hrvatima". Intervju u Nedeljnoj Dalmaciji, 23.1.
- Bildt, Carl (1998.) "Dr.Franjo Tudjman veliki je pobjednik u drami podjele Jugoslavije, a Slobodan Milosevic zalosni gubitnik", Globus, 16.1.
- Bobetko, Janko (1996.) Sve moje bitke, Zagreb, vlastita naklada Cigar, Norman (1997.)
- "Okoncanje rata i hrvatski rat za nezavisnost: Odluka o casu zaustavljanja", Erasmus, 5, 20; 37-54
- Durakovic, Nijaz (1993.) Prokletstvo Muslimana, Sarajevo,
- Oslobodjenje Halilovic, Sefer (1997.) Lukava strategija, Sarajevo, Marsal d.o.o.
- Izetbegovic, Alija (1997.) "Teze o islamskom fundamentalizmu u Bosni nemaju temelja", Ljiljan, 31.12.
- Klemencic, Mladen (1992.):"Moze li se dijeliti Herceg Bosnu?", Nedeljna Dalmacija, 30.1.
- Latic, Nedzad i Isakovic, Zehrudin (ur): ------ (1997a.) Armija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, NIPP Ljiljan -------(1997b.)
- Ratna sjecanja generala Alagica - Rat u srednjoj Bosni, Zenica : Bemust Malcolm, Noel (1995.)
- Povijest Bosne, Zagreb - Sarajevo: Erasmus Gilda - Novi Liber - Dani Malesevic, Krstan (1991):
- "Marginalije o Be-Ha izborima '90", Revija za sociologiju XXII(3-4):315.-326.
- Muslimovic, Fikret (1995): Odbrana Republike, Sarajevo, Ljiljan
- Selimbeg
ovic, Vildana (1996): "Zelene beretke", Dani, Sarajevo, br.41, s.40 - 41 - Spegelj, Martin (1995) intervju u tjedniku Nacional , br. 3 od 8.12.1995.
- Vego, Milan: -------(1992.)
- "Federal Army Deployments in Bosnia and Herzegovina", Jane's Intelligence Review, 4, 10; 445 -------(1993a.)
- "The Army of Bosnia and Herzegovina", Jane's Intelligence Review, 63-67 ------ -(1993b.)
- "The Croatian Army", Jane's Intelligence Review, 5,5; 203-210 -------(1993c.)
- "The Croatian Forces in Bosnia and Herzegovina", Jane's Intelligence Review, 5, 3; 99-103 -------(1993d.)
- "The Yugoslav Ground Forces", Jane's Intelligence Review, 5, 6; 247-253
- Zimmerman, Warren (1997.): Izvori jedne katastrofe, Zagreb, Globus International d.o.o. Zunec, Ozren (1997):
- "Rat u Hrvatskoj 1991.-1995." Strata Studija 304. Zagreb, neobjavljeno.

 

© by Prof. Hamdo Camo

http://www.camo.ch/pocetak_agresije_na_bih.htm